Otkriće tragova vode na Marsu, ekstrasolarnoj planeti, ili čak i na malom ledenom satelitu Jupitera, Evropi, uvek je velika i očekivana vest. Svemir nas je po ko zna koji put iznenadio kada je tokom najnovijih astronautičkih misija otkrivena velika količina vode mnogo bliže no što smo se nadali.

U skorije vreme je na Mesecu, prevashodno na polovima, pronađeno više od 40 omanjih kratera, prečnika 2 do 15 kilometara, u kojima se nalazi zaledjena voda. Šta više, kao primese tog leda u nekim predelima identifikovani su ugljovodonici, najjednostavnija organska jedinjenja. Nije izmerena dubina leda u ovim kraterima, ali letelica kojom su posmatranja izvršena može da uoči led jedino debljine veće od nekoliko metara. Neke procene govore da se na Mesecu možda nalazi i do 600 miliona tona leda.

Prostor ovih kratera je večito zaklonjen od Sunčeve svetlosti. Temperature padaju i do svega 25 stepeni iznad apsolutne nule, što je hladnije od Plutonove površine. Ovi slojevi gotovo čistog leda pokriveni su zaštitnim slojem regolita, Mesečeve prašine, verovatno debljine nekoliko desetina centimetara. Ovaj suvi sloj može sprečiti isparavanje čak i u područjima izloženim Suncu. Takođe, uočeno je da se jedan deo leda na Mesecu nalazi u kristalnoj formi, umesto u amorfnoj formi u kojoj se uobičajeno nalazi na Zemlji. Osim vode i primesa ugljovodonika, primećene su i neznatne količine sumpor-dioksida i ugljen-dioksida.

Naučnici su izuzetno optimistični u pogledu ovih podataka. Smelo se čak spominje i mogućnost opstanka ljudske kolonije na Mesecu zahvaljujući resursima koji na njemu već postoje.

Misije kojima se došlo do ovog neočekivanog otkrića su pre svega Chandrayaan-1, indijska letelica, kao i LCROSS misija NASA-e. LCROSS misija sastojala se iz eksperimenta u kome je raketa snažno udarila u mesto blizu Mesečevog južnog pola. Učesnici u trenutnom detaljnom ispitivanju Meseca jesu takođe i Japan, Kina i Evropa.

Odakle voda na Mesecu? Dosadašnja saznanja ukazuju na to da postoji više uzroka za nastanak vodenog leda na Mesecu. Među tim uzrocima nalaze se interakcija sa solarnim vetrom, brzim oblacima materije izbačene tokom perioda visoke sunčeve aktivnosti, kosmičko zračenje koje može izazvati reakciju kiseonika i vodonika, a izvor vode, pa i spomenute uočene količine ugljovodonika jesu najverovatnije i asteroidi i komete.

Dok čekamo na nova posmatranja i nove eksperimente, jedno je sigurno. Mesec nikada više nećemo posmatrati samo kao suvu izbrazdanu kamenu lopticu.

Izvor: http://news.bbc.co.uk/2/hi/science/nature/8544635.stm