Poslednjih nekoliko godina, javnost je fascinirana 3D projekcijama određenih popularnih filmskih ostvarenja. Još uvek aktuelni „Avatar“ zadivio je i čitav svet kompjuterskim efektima, koji, ma koliko grandiozni bili sami po sebi, mora se priznati da su bili „oživljeni“ 3D tehnologijom. Ono što Vam verovatno nije poznato, jeste da je prvi 3D film snimljen jos dvadesetih godina prošlog veka, a pedesete godine nazivaju se „zlatnom erom“. Osamdesetih je tehnologija očevidno dovoljno napredovala za ponovni uspon, kada su brojni krupni nedostaci otklonjeni i dalji razvoj bio omogućen. Bacimo sada pogled na to kako zapravo 3D naočare rade?

Većina ljudi za vid koristi dva oka. Pri relativno malom razmaku od nekoliko centimetara, oči ipak uspevaju da sagledaju predmete iz dva različita ugla i u našem mozgu ove dve slike se obrađuju na takav način da mi možemo relativno precizno proceniti daljinu i veličinu predmeta. U bioskopu, projektor prikazuje dve različite slike u jednom momentu, a 3D naočare omogućavaju da jedna slika odlazi ka jednom, a druga ka drugom oku. Kompjuterskim alatima se te dve slike generišu kao fotografije iz dva, malo različita ugla. Ranija verzija podrazumevala je da su slike crvene i zelene, odnosno crvene i plave boje, te da naočare poseduju filtere istih boja i da je slika koja se posmatra obojena istim tonovima. Moderna verzija podrazumeva da su slike na ekranu formirane od svetlosnih zrakova različite polarizacije. Ponovo, naočare ka jednom oku propuštaju samo jednu sliku, jer okno sadrži polarizator iste orijentacije kao jedna slika i identično za drugo oko i drugu sliku.

Osim ovih, postoje i druge slične tehnologije koje rade po istom principu. Tvrdilo se da 3D naočare izazivaju glavobolje, te druge zdravstvene tegobe, ali trenutni zaključci ukazuju na to da nema negativnih posledica od korišćenja ovih naočara.